Sir Anthony Hopkins predstavlja jednu od najvažnijih figura u suvremenoj kinematografiji. Ovaj velški glumac s nenadmašnom sposobnošću transformacije ostvario je karijeru koja se proteže kroz više od pet desetljeća, ostavljajući neizbrisiv trag u filmskoj industriji.
Anthony Hopkins je glumio u preko 180 filmova, uključujući kultne uloge u “Šutnji janjaca”, “Tora! Tora! Tora!”, “Amistad” i “Dva pape”. Njegova filmografija obuhvaća raznovrsne žanrove – od psiholoških trilera do biografskih drama i spektakularnih blockbustera.
Hopkins je poznat po svojoj pedantnoj pripremi za uloge i sposobnosti da u potpunosti uđe u karakter koji tumači. Njegov pristup glumi često uključuje duboku analizu motivacije lika i detaljno proučavanje konteksta priče. Za one koji žele upoznati bogatu filmografiju ovog iznimnog umjetnika, putovanje kroz Hopkins filmove otkrit će složenost i dubinu jednog od najtalentiranijih glumaca naše ere.
1. The Silence of the Lambs (1991)
Hopkins je u ovom trileru stvorio najstrašniji lik u povijesti kinematografije — Dr. Hannibala Lectera. Film je osvojio svih pet glavnih Oscara, a Hopkins je za svoju izvedbu dobio nagradu za najboljeg glavnog glumca uprkos tome što se pojavljuje tek 16 minuta na ekranu.
Njegova priprema za ulogu bila je metodična do krajnosti. Hopkins je ispisao biografiju svog lika na 30 stranica i odlučio da Lecter govori vrlo tiho jer “tihi ljudi su najstrašniji”. Onaj slavni zvuk koji pravi jezikom? To je Hopkinsov vlastiti dodatak koji nije bio u scenariju.
Zastrašujuća je činjenica da je Hopkins na snimanju bio toliko uvjerljiv da su neki članovi ekipe izbjegavali razgovor s njim između scena. Jodie Foster, koja glumi agent Clarice Starling, kasnije je priznala da joj je Hopkins stvarno utjerao strah u kosti.
Psihološka dubina koju Hopkins unosi u Lectera čini ga fascinantnim koliko i odbojnim. Njegov Lecter nije jednostavan manijak — to je sofisticiran, obrazovan čovjek čije zlo dolazi iz inteligencije, ne iz ludila.
Film je zaradio preko 272 milijuna dolara worldwide s budžetom od samo 19 milijuna. Hopkins je bio plaćen skromnih 1.2 milijuna dolara za ulogu koja će ga označiti za cijeli život. Scena s prvim susretom između Starling i Lectera snimana je u stvarnoj mentalnoj ustanovi u Pittsburghu, što je dodalo autentičnost svakom kadru.
Zanimljivo — Hopkins je kasnije rekao da nikad nije ponovno pogledao film jer mu je vlastita izvedba bila previše uznemirujuća.
2. The Remains of the Day (1993)
Nakon što je šokirao svijet kao Hannibal Lecter, Hopkins je pokazao potpuno drukčiju stranu svog glumačkog talenta u ovom prefininom britanskom dramu. Dok je kod Lectera sve bilo u tome da te naježi, ovdje je situacija bila… potpuno suprotna. Ova uloga butlera Jamesa Stevensa donijela mu je nominaciju za Oscara, a mnogi kritičari smatraju da je to jedna od njegovih najfinijih izvedbi ikad.
Baziran na nagrađivanoj knjizi Kazua Ishigurola, film istražuje teme koje većinu nas može natjerati na razmišljanje o vlastitom životu — pogrešno usmjerena lojalnost, dostojanstvo, ponos i izgubljene prilike. Hopkins glumi butlera koji je toliko posvećen svojoj dužnosti da… pa, neću spoilati, ali recimo da postoje stvari važnije od besprijekorno složenih salveta.
Što čini ovu izvedbu posebnom? Hopkins koristi minimalističku i emotivno snažnu tehniku glume koja je dijametralno suprotna od teatralnosti Lectera. Ovdje svaku emociju prenosi kroz sitne geste, pogled koji se zadržava sekundu predugo, ili način kako drži leđa uspravno dok mu se srce kruni.
Film je bio kritički i komercijalni hit — nominiran za osam Oscara, uključujući nagrade za Hopkinsa i Emmu Thompson. Režirao ga je James Ivory, a priča se odvija u godinama prije Drugog svjetskog rata, kada su velike engleske vile još uvijek bile simbol jedne epohe koja je polako nestajala.
Ono što fascinira kod Hopkinsove izvedbe jest kako uspijeva napraviti butlera koji striktno slijedi protokol… duboko ljudskim i dirljivim. To je gluma koja ne viče — ona šapće, a taj šapat ostaje s tobom dugo nakon što se film završi.
3. The Elephant Man (1980)
Znate onu scenu kad Hopkins tihim glasom kaže “Dobro večer, Clarice”? Pa, tri godine ranije, ovaj čovjek je već pokazao da može biti potpuno drugačiji. U The Elephant Man Hopkins glumi doktora Fredericka Trevesa — i ovdje nema ni traga onom jezivom psihopatu koji će ga proslaviti.
David Lynch je režirao ovaj crno-bijeli bisер koji prati život Josepha Merricka (u filmu John Merrick), čovjeka s teškim tjelesnim deformacijama u viktorijanskom Londonu. Hopkins kao doktor Treves spašava Merricka od ponižavajućeg života u cirkusnoj atrakciji.
Ono što me oduševljava kod ove uloge? Hopkins pokazuje duboku humanost — nešto što će kasnije savršeno kontrastirati s Lecterom. Dok će kao Lecter šaputati prijetnje, ovdje njegove riječi nose toplinu i suosjećanje.
Film je zaradio osam nominacija za Oscara i nekoliko BAFTA nagrada. Lynchova vizija kombinirana s Hopkinsovom izvedbom stvara priču koja te ostavi bez riječi… ali na potpuno drugačiji način od Šutnje janjaca.
Zanimljivo je kako je Hopkins već tada pokazao tu svoju sposobnost potpunog utapanja u lik. Dok će se kasnije pripremati za Lectera pisanjem 30-straničnih biografija, ovdje jednostavno postaje viktorianski liječnik s velikim srcem.
The Elephant Man ostaje jedan od Hopkinsovih najsnažnijih ranih filmskih uspjeha — dokaz da ovaj glumac može sve, od anđela do đavla.
4. Nixon (1995)
Hopkins je ovdje stvorio nešto potpuno drugačije od svojih prethodnih uloga — pa čak i od samog Lectera. Kad je Oliver Stone tražio glumca koji može utjeloviti kontroverznog američkog predsjednika, Hopkins je prihvatio izazov koji će se pokazati kao jedan od njegovih najzahtjevnijih.
Film traje skoro 195 minuta, što znači da Hopkins mora držati pozornost publike kroz više od tri sata politične drame. I uspijeva u tome. Njegova interpretacija Nixona duboka je studija karaktera — prikazuje ga kao snažnu, ali duboko manjkavu osobu koja se bori s vlastitim demonima.
Hopkins je za ulogu dobio nominaciju za Oscara za najbolju glavnu ulogu, što potvrđuje kvalitetu njegove izvedbe. Film je ukupno nominiran u četiri kategorije, uključujući Joan Allen za najbolju sporednu glumicu.
Nažalost, kritički uspjeh nije se prenio na blagajne. S budžetom od 44 milijuna dolara, film je zaradio samo 13,6 milijuna u SAD-u, što ga čini jednim od većih box-office promašaja te godine. Ali to ne umanjuje Hopkinsov glumački podvig.
Ono što čini ovu ulogu posebnom jest Hopkinsova sposobnost da prikaže političara koji je istovremeno i fascinantan i odbojan. Kao što je svojevremeno stvorio nezaboravnog Lectera, ovdje gradi kompleksnog Nixona koji publiku drži u napetosti kroz cijeli film.
5. Amistad (1997)
Zaboravite sve što mislite da znate o Hopkinsu nakon Lectera—Amistad vas odvodi u potpuno drukčiju dimenziju njegovog talenta. Steven Spielberg ga stavlja u kožu John Quincy Adamsa, bivšeg američkog predsjednika koji brani afričke robove pred Vrhovnim sudom 1841. godine.
Hopkins ovdje glumi čovjeka koji mora pronaći način da uvjeri sudce da su robovi ljudi, a ne vlasništvo. Njegova priprema bila je opsežna—proučavao je Adamsove govore i pisma kako bi uhvatio njegovu retoriku i unutarnju borbu s vlasnošću robova u mladosti.
Kada Hopkins stane pred sudce u onoj znamenitoj sceni, možete osjetiti težinu trenutka. On ne viče niti se dere—umjesto toga koristi preciznost i duboku uvjerenost. Njegova rečenica “Tko su oni?” postaje srce cijelog filma, a način na koji Hopkins izgovara svaku riječ pokazuje zašto je ovaj čovjek bio jedan od najštovanijih političara svog vremena.
Film je sniman u New Englandu i Puerto Ricu, a dijalozi na jeziku Mende dodatno pojačavaju autentičnost priče. Hopkins dijeli ekran s Morgan Freemanom i Matthew McConaugheyem, ali njegova prisutnost u sudnici dominira svakom scenom.
Kritičari su pohvalili Hopkinsovu sposobnost da prikaže Adamsa kao složenu osobu—nekadašnjeg vlasnika robova koji sada brani njihovu slobodu. Ta unutarnja borba postaje ključ njegova karaktera, a Hopkins je uspijeva prenijeti bez pretjerivanja.
Amistad zaradio je preko 44 milijuna dolara i dobio četiri nominacije za Oscara. Za Hopkinsa, ovaj film predstavlja važan korak u prikazivanju američke povijesti kroz oči čovjeka koji se suočava s vlastitim proturječnostima.
6. The Father (2020)
Kad Hopkins u 83. godini života uzme ulogu koja bi mlađe kolege dovela do ruba ludila… pa, dobijete The Father. Ovaj film je — kako da kažem — kao da gledate kako se netko polako gubi u vlastitom umu, a Hopkins vas vodi kroz taj labirint s takvom preciznošću da vam se koža naježi.
Florian Zeller je adaptirao vlastitu kazališnu predstavu iz 2012. godine, ali ovdje je Hopkins Anthony — osamdesetogodišnjak iz Londona koji se bori s demencijom. I ne, ovo nije tipična “tužna priča o starosti”. Ovo je psihološki triler koji vas stavi u cipele čovjeka koji više ne razumije vlastiti svijet.
Hopkins koristi tehniku koja je… well, genijalna. Umjesto da glumi “starčevog”, on prikazuje Anthonyja kao čovjeka koji osjeća da mu nešto nije u redu, ali ne može staviti prst na to što. Jedna scena: Anthony ne prepoznaje vlastitu kćer, ali umjesto panike — zbunjenost. Tiha, duboka zbunjenost koja vas rastrgne.
Rezultat? Dva Oscara — Hopkins za glavnu ulogu (u 83. godini, inače najstariji dobitnik ikad) i Zeller s Christopherom Hamptonom za scenarij. Kritičari su se složili: ovo je vrhunac Hopkinsove karijere u zadnjem desetljeću.
Film zaradio skromnih 11 milijuna dolara — demencija nije baš blockbuster materijal. Ali umjetnički? Hopkins je ovdje stvorio portret koji će pamtiti generacije.
7. Bram Stoker’s Dracula (1992)
Možda se pitate zašto Hopkins pristaje na gotički horor nakon što je već prethodne godine stvorio najstrašnijeg lika u kinematografiji? Pa, odgovor leži u činjenici da je Francis Ford Coppola pozval jednog od najpoštovanijih glumaca da se pridruži već zvjezdanoj postavi.
Hopkins glumi profesora Abrahama Van Helsinga, stručnjaka za vampirizam kojeg pozivaju da riješi “Dracula problem”. Što je fascinantno kod njegove izvedbe — potpuno je drukčija od Lectera. Umjesto tišine i kontrole, Van Helsing je energičan, strastan i gotovo teatralan u svojoj borbi protiv zla.
Film je zaradio preko 215 milijuna dolara worldwide, što ga čini jednim od najuspješnijih horor filmova 90-ih. Coppola je inzistirao na praktičnim efektima umjesto CGI-a, što daje filmu specifičnu atmosferu koja i danas izgleda impresivno.
Hopkins je za pripremu ove uloge proučavao viktorijansku medicinu i folklor o vampirima. Njegov Van Helsing nije tipični “mudrac mentor” — to je čovjek koji se stvarno boji onoga s čime se suočava, ali ipak nalazi hrabrost da se bori.
Ono što mnogi ne znaju: Hopkins je tijekom snimanja izbjegavao gledati u Gary Oldmanova Drakulu između scena. “Previše je uvjerljiv”, rekao je kasnije u intervjuu. Oldman je za tu ulogu koristio preko 40 različitih kostima i tri sata šminkanja dnevno.
Kritičari su posebno pohvalili kemiju između Hopkinsa i ostatka ansambla — Keanu Reevesa, Winone Ryder i Toma Waitsa. Film je osvojio tri Oscara za tehničke kategorije, potvrđujući da je riječ o vizualno spektakularnom ostvarenju.
8. The Bounty (1984)
Hopkins se vraća na more u ovom britanskom historijskom spektaklu, samo ovaj put kao kapetan William Bligh – čovjek čija je sudbina postala jedna od najpoznatijih pomorskih priča svih vremena. Roger Donaldson režira ovu verziju legendarne pobune na HMS Bounty, a uz Hopkinsa glume Mel Gibson, Laurence Olivier i Daniel Day-Lewis.
Ovdje Hopkins pokazuje potpuno drugačiju stranu svog talenta. Njegov Bligh nije jednostavan tiranin – kompleksan je profesionalac koji postepeno gubi kontrolu nad situacijom. Hopkins prikazuje kapetana kao sposobnog mornara koji postaje sve frustriraniji neodgovornošću svoje posade, a posebno izdajom bliskog prijatelja Fletchera Christiana (Gibson).
Što čini ovu verziju posebnom? Psihološka dubina sukoba između Bligha i njegove posade. Hopkins ne glumi zlikovca – glumi čovjeka koji vjeruje da čini ispravno, ali čije se metode postupno pokazuju pogrešnima. Kada posada konačno diže pobunu, gledalji razumiju motivacije obje strane.
Filmski kritičari smatraju da je ovo najvjernija adaptacija stvarnih događaja iz 1789. godine. Detalji o boravku na Tahitiju, napetosti na brodu i konačnoj pobuni prikazani su s historijskom preciznošću koju starije verzije nisu imale.
Hopkins je za pripremu ove uloge proučavao originalne dokumente i Blighov vlastiti dnevnik. Njegova interpretacija kapetana kao čovjeka uhvaćenog između dužnosti i prijateljstva donijela je novu dimenziju ovoj klasičnoj priči o pobuni na moru.
Film je snimljen na lokacijama u Novom Zelandu i Francuskoj Polineziji, što mu daje autentičan vizualni identitet. Premijera 1984. donijela je pozitivne kritike, posebice za Hopkinsovu glumačku transformaciju.
9. Shadowlands (1993)
Hopkins je u ovom filmu pokazao potpuno drukčiju stranu svog talenta — umjesto zlokobnog doktora Lectera ili hladnog butlera, ovdje utjelovljuje C.S. Lewisa, britanskog akademika i pisca koji se suočava s najdubljim životnim pitanjima.
Shadowlands prati Lewisov susret s američkom pjesnikinjom Joy Davidman (Debra Winger), koji mu mijenja cijeli pogled na život. Hopkins je za ovu ulogu detaljno proučavao Lewisova djela, posebno knjigu A Grief Observed, što se jasno vidi u njegovoj uvjerljivoj interpretaciji složenog karaktera.
Ono što čini ovaj film posebnim jest Hopkinsova sposobnost da prikaže Lewisovu emocionalnu evoluciju — od zatvorenog profesora do muškarca koji otkriva dubinu ljubavi i gubitka. Kada Joy oboli od raka, Hopkins majstorski prikazuje Lewisovu borbu s vjerom i pitanjima koja ga muče.
Richard Attenborough je režirao ovaj biografski drama film prema scenariju Williama Nicholsona, koji se temeljio na istoimenoj drami. Film je osvojio BAFTA-u za istaknuti britanski film 1993. godine, što potvrđuje kvalitetu Hopkinsove izvedbe.
Kritičari su posebno istaknuli Hopkinsovu sposobnost da prikaže Lewisovu filozofsku dubinu bez pretjerane sentimentalnosti. Njegova interpretacija pokazuje čovjeka koji se suočava s vlastitim uvjerenjima kada ih život stavi na kušnju.
Shadowlands predstavlja jedan od ključnih filmova u Hopkinsovooj karijeri jer dokazuje njegovu svestranost — sposobnost da jednako uvjerljivo igra i psihopate i duboko humane likove koji se bore s najosnovnijim životnim pitanjima o ljubavi, vjeri i gubitku.
10. The Lion in Winter (1968)
Ovo je bio Hopkinsov prvi veliki filmski korak—i kakav korak! Dok je većina glumaca u ranim dvadesetima još uvijek tražila svoju pravu priliku, Anthony Hopkins je u 31. godini dobio ulogu koja će mu promijeniti život. “The Lion in Winter” predstavlja njegov debi u velikoj produkciji, gdje je glumio uz legendarne Peter O’Toole-a i Katharine Hepburn.
Film prati kralj Henrik II. tijekom božićnog obiteljskog okupljanja 1183. godine—ali ovo nije bila nikakva idilična svetkovina. Hopkins utjelovljuje jednog od Henrikovih sinova u ovoj britanskoj povijesnoj drami koju je režirao Anthony Harvey. Njegova prva velika filmska uloga donijela mu je priliku da radi s glumcima koji su već imali Oscare u rukama.
Katharine Hepburn je za ovaj film osvojila svoj treći Oscar za najbolju glavnu glumicu, što govori o kvaliteti produkcije u kojoj se Hopkins našao. Film je ukupno osvojio tri Oscara i pokazao da mladi Velšanin može parirati najvećim imenima Hollywooda.
Zanimljivo je kako je Hopkins pristupao ovoj ulozi—već tada je pokazao onu pedantnost u pripremi koja će kasnije postati njegov zaštitni znak. Proučavao je srednjovjekovnu povijest i dvorski protokol kako bi što vjernije prikazao svog lika. Kritičari su pohvalili složene odnose između likova i zavidnu režiju koja je doprinijela ukupnoj kvaliteti filma.
“The Lion in Winter” postavio je temelje za ono što će postati jedna od najimpresivnijih karijera u kinematografiji. Hopkins je već tada pokazao da može držati korak s najiskusnijim kolegama, što će mu otvoriti vrata za buduće kultne uloge.